U parku su zvonile muzičke teme
neizrecivom tugom i uzdisale.
Na činiji su ostrige na ledu
oštro i sveže na more mirisale.
Rekao je: Ja sam ti prijatelj verni!-
i dodirnuo mi haljine sjaj.
Ah, kako dodiri njegovih ruku
nimalo ne liče na zagrljaj.
Ovako miluju mačke i ptice
i skladnost gledaju jahačica…
Samo se oči njegove smeše
pod lakim zlatom trepavica.
A violine setne glasove
pronose večernji dim i tama,
«Nebesa zahvalno blagoslovi –
ti si prvi put s voljenim sama».
Mart 1913. | Zbirka poezije: Sto godina ljubavi | Prevod Ljubica Nestorov
>>>> biografija Ana Ahmatova <<<<
No comments
Post a comment