Da bi ocenio dobrotu i shvatio njen kulturni značaj, čovek mora neizostavno sam da je doživi: treba primiti zrak tuđe dobrote i uživati u njemu, i treba osetiti kako zrak moje dobrote ovladava srcem, rečju i delima mog života i obnavlja ga.
Međutim, možda je još poučnije iskusiti tuđu nedobrotu u njenoj krajnjoj manifestaciji – kao neprijateljstvo, zlobu, mržnju i prezrenje, iskusiti je dugotrajno, svestrano, kao životni sistem, kao beznadežnu, doživotnu atmosferu bitisanja. Baš to je, po svemu sudeći, i dato čoveku dvadesetog veka da bi se otreznio, opametio i obnovio…
Velika je sreća iskusiti tuđu istinsku dobrotu, poverovati joj, pouzdati se u nju i ne prevariti se… Ona uvek dolazi „nezasluženo“, „nepredviđeno“, ponekad na poziv, ponekad bez poziva; ne iz obaveze, niti po dužnosti, već kao dar koji se daje iz vlastitih pobuda, bespovratno, bez očekivanja uzvratnog dara i nadoknade: „ama baš zabadava… ” I tada, ona u duši, nehotično, pokreće pitanje: „Zar je to zaista moguće? Zar u svetu postoji i takva stihija? I ako postoji, zašto svi nismo deo nje i ne uživamo u njoj?“ Jer, to je – sasvim drugačiji, sasvim novi život, pravi, veseo, svetao; i posle nje, bez nje – sve se čini sumorno, tužno, pogrešno, surovo i jedva podnošljivo…
Tuđa dobrota je, istovremeno, poziv i obećanje i ispunjenje obećanog; naslućivanje nečeg velikog čemu se, čak, odmah ne veruje; toplina od koje se srce zagreva i odmah reaguje: jer se u njemu odmah bude – zbunjenost i zahvalnost, i ljubav, i nova očiglednost koja nas uverava u postojanje sveobuhvatne stihije jevanđelskog obećanja…
Čovek koji ovo jednom iskusi ne može (ranije ili kasnije, uverljivo ili neuverljivo), a da ne odgovori svojom dobrotom, svojim zrakom, „poslatim“ u svet, koji je „saučestvujući“ i „obavezujući“. I taj odgovor će iz njega izaći tim ranije, tim uverljivije i plodotvornije, što on manje bude robovao okamenjujućoj ogorčenosti i lažnom stidu.
Velika je to sreća – osetiti u svom srcu oganj dobrote i pustiti mu na volju u životu. U tom trenu, u tim časovima, čovek u sebi otkriva ono „najbolje“, njegovo srce peva, a instinkt doživljava preobražaj: otvara se njegova poslednja dubina, on više nije sam, njegovo samoosećanje se širi do granica živog i stradajućeg sveta. Zaboravlja se na „ja“ i na „svoje“; nestaje „tuđe“ pošto ono postaje „moje“. I, za neprijateljstvo i mržnju, u duši više nema mesta.
* * *
Kada gledamo u oči istinski dobrom čoveku, mi vidimo kako iz njih zrači blaga svetlost koja prihvata, saoseća i greje. U njima nema podozrivosti i osude, nema surovosti i odbojnosti. U njima srećemo saosećajno pitanje o našem životnom bremenu i stradanju. Mi ne vidimo oštar, prodoran zrak ispitivačke i zahtevne duše, već blagi sjaj koji kao da dopire iz prozora rodne kuće. To dira i teši, smiruje, uspokojava i pruža olakšanje. I mi se sa ushićenjem pitamo kako je moguće da ono što je daleko, odjednom izgleda blisko, a tuđe – srodno? Kako je moguća ljubav prema neznancu? Kako se nešto, što je tako neobično i malo verovatno, može ostvariti tako očigledno?
Izvor: Ivan A. Iljin,
Pogled u daljinu: Knjiga promišljanja i nadanja
No comments
Post a comment